Dragan Dobrašinović iz Topličkog centra za demokratiju ocenio je da u Srbiji u poslovima javnih nabavki “ne postoji konkurencija”, odnosno da je ona u poslovima u kojima je država naručilac proterana, dok je Nemanja Nenadić iz Transparentnosti Srbija naveo da se zakoni ne poštuju ni kod najbitnijih nabavki kod kojih je država naručilac.
Od 100 najvećih potpisanih ugovora od strane kompanija i države, u čak 79 nije bilo nikakve konkurencije, pokazalo je novo veliko istraživanje Topličkog centra za demokratiju i ljudska prava. Za samo godinu dana, prosečan broj ponuđača pao je sa 1,42 na 1,27.
„U sto najvećih ugovora koje je država Srbija sklopila u 2020. godini, u oblastima javnih nabavki i javnih partnerstava i međudržavnih sporazuma, broj prosečnih ponuđača po nabavci je 1,27. Što je skoro jedan. To znači praktično da u Srbiji prosto ne postoji konkurencija, odnosno da u poslovima u kojima je naručilac država – proterana. To takođe znači da se vrši ogromna monopolizacija, da se posluje samo sa odabranim firmama, sa onima koje su bliske vlastima“, kaže Dobrašinović.
Prema njegovim rečima, firme koje su bliske vlasti su „spremne da igraju po pravilima koje vlast diktira, i ona su vrlo jasna“. „Posao se daje samo prijateljima, koji urade ono što treba, vrate onoliko koliko treba, i kome treba“, naglašava Dobrašinović.
Nanadić je naveo da je Transparentnost Srbija u junu objavila rezultate istraživanja koji se tiču glavnih problema u javnim nabavkama u našoj zemlji.
„Ti zakoni su daleko od idealnih, ali i takvi kakvi su, ne primenjuju se u nekim najbitnijim slučajevima. I to je prevashodno problem koji je vezan za međudržavne sporazume, gde se unapred dogovori ko će biti izvođač radova, a oni su uglavnom iz zemalja iz kojih se finansiraju ti radovi putem kredita. Dakle, imamo apsurdnu situaciju gde se propisuju stroge kazne, i gde se može goniti onaj koji je namestio nabavku vrednu pet ili deset hiljada evra, a poslovi vredni milijarde se zaključuje bez nadmetanja i slave se kao veliki uspeh“, naveo je Nenadić.
Dodaje i da su novim zakonskim rešenjima podignuti „pragovi“ za javne nabavke, pa kao rezultat toga imamo da se objavljuje upola manje nabavki nego što je bilo u vreme važenja ranijeg zakona.
Dobrašinović objašanjava da bi u normalnim situacijama za poslovanje trebalo da bude više ponuđača za javne poslove, čime bi se povećala konkurentnost i čime bi država bila u boljoj poziciji.
„Ukupna vrednost sto ugovora koji se sklapaju u našoj zemlji je 2,8 milijardi evra. Dakle, prosečna vrednost jedne nabavke je negde oko 28 miliona evra. Za tih 28 miliona evra takmiči se praktično samo jedan poonuđač. Dakle, nema takmičenja. Bilo bvi normalno da ljudi hrle. A nema nikoga. Što ljudi beže od para u Srbiji“, zapitao je Dobrašinović.
Nenadić podseća i na sutacije u kojima se zakon primenjuje u punoj meri, a gde ne postoji konkurencija, i to se najčešće dešava kada se radi „prilagođavanje konkursne dokumentacije“ tome da uslove može da ispuni samo jedna firma.
„To je situacija kada bi trebalo da reaguje pre svega Kancelarija za javne nabavke, pošto je njoj stavljeno u zadatak da vrši tzv. „monitoring“ postupaka javnih nabavki. Međutim, po rezultatima istraživanja ispada da je jedan od 400 ugovora koji su sklopljeni bio podvrgnut monitoringu. I vi kada imate takvu situaciju, onda to nije dovoljno ozbiljna pretnja za one koji nameštaju takve tendere da se suzdrže od takvih postupaka“, smatra Nenadić.