Podkast: dokolica ili prostor za mišljenje nove političnosti?

Iako podkast ne predstavlja novi tip kulturnog sadržaja, čini se da tek poslednjih godina dolazi do porasta interesovanja za ove audio-sadržaje u domaćem kontekstu, o čemu prvenstveno svedoči broj novih podkasta na našem jeziku koji su dostupni na različitim onlajn platformama.

Kolumne i analize

Porast interesovanja za mogućnosti koje podkast pruža treba prvenstveno tumačiti u kontekstu programske atrofije analognog radija i trendova u globalnom kulturnom polju koji su podstaknuti tehnološkim napretkom[1]. Tokom proteklih meseci, odnosno, perioda od skoro godinu dana, od izbijanja pandemije izazvane virusom SARS-Cov-2 do danas, došlo je eksponencijalnog porasta broja podkasta na domaćem kulturnom tržištu koji su posvećeni obradi različitih tema (npr. prikazu alternativne kulturne scene, tematizaciji različitih vidova društvenog angažmana). Sadržaji koji su se nekada uživo odvijali, poput debatnih programa i tribina su se u novonastalim okolnostima preselili u onlajn prostor i svoju novu  artikulaciju dobili u formi podkasta.

U pogledu istorijskog razvoja podkasta treba istaći da njihovu preteču predstavljaju takozvani „audio blogovi“ koji su nastali osamdesetih godina prošlog veka. Međutim, tek s tehnološkim napretkom u vidu većeg pristupa internetu i razvoja prenosivih audio uređaja (MP3, iPod), podkasti dobijaju mogućnost da dopru do šire publike.

Kratka istorija

Sam termin podcast skovao je Ben Hamerli[2] (Hammersley), novinar britanskog Gardijana, početkom dvehiljaditih spojivši dve reči „ipod“ i „broadcast“ (emitovanje). Sledeći značajan korak u istoriji podkasta je pojava preko 3.000 besplatnih audio programa dostupnih na platformi iTunes Store, digitalno-medijskoj prodavnici kojom upravlja kompanija Epl.

Razvoj streaming servisa i različitih aplikacija prvobitno namenjenih slušanju muzike, preuzeo je primat nad drugim medijima, prvenstveno radiom, ali i televizijskim  kanalima. Radikalne promene odrazile su se prvo na planu slušanja muzike i formiranja muzičkog ukusa, a potom i konzumiranja drugih audio-sadržaja, te celishodno možemo govoriti o formiranju novih kulturnih navika generacije, posebno generacije Z, ali donekle i milenijlaca.

U Americi danas prema istraživačkim podacima[3] čak 55% opšte populacije sluša podkaste, dok ih je  2006. godine slušalo svega 11%. Podkasti su najpopularniji među mladima, sluša ih 49% starosti između 12-34 godine, nešto manje popularni među starijima, te ih sluša 40% između 35-54 godine, dok tek 22% starijih od 55 godina konzumira ovaj kulturini sadržaj. 

Osnovne prednosti

Prednost podkasta iz ugla proizvođača sadržaja ogleda se u tome što je proizvodnja sadržaja ovog tipa relativno jeftina, ne zahteva velika ulaganja, skupu i komplikovanu opremu, dodatna obuka za stvaranje ovih sadržaja često nije potrebna i nije nužno okupiti veliki tim kako bi proizvod nastao. Pored smanjenja troškova, prednosti se ogledaju u tome što je podkast vrlo otvorena kulturna forma, te različiti ljudi mogu učestvovati u njima, pričati o različitim temama na načine na koje oni žele, budući da ne podleže strogoj uredničkoj politici karakterističnoj za velike medijske kuće.

Nasuprot unifikovanog sata radijskog programa, usled uznapredovalog procesa formatizacije, podkast predstavlja uglavnom ležerniju formu programa koja nije striktno vremenski omeđena. U tom svetlu, podkast može predstavljati novi način za razmenu ideja i rehabilitaciju razgovora licem u lice koji ne podleže unapred zadatim pravilima, već ljudi mogu raspravljati o različitim problemima i na osnovu elaborirane argumentacije dolaziti do konsenzusa.

Kada se podkast pusti u etar (postavi na neku od distributivnih platformi kao što su Apple Podcasts, Google Podcasts i Spotify ili YouTube) proizvođači dobijaju povratnu informaciju o publici imajući uvid u analitiku, tj. podatke o broju posetilaca, rodu, uzrastu, vremenu koje su spremni da izdvoje za određeni sadržaj, itd., a pored toga direktnije sa publikom mogu komunicirati putem komentara na društvenim mrežama. Stoga, reč je o jednom interaktivnijem sadržaju u poređenju sa npr. klasičnim radijskim sadržajem.

Iz pozicije slušalaca podkasti su prijemčivi prvenstveno zbog svoje pristupačnosti i fleksibilnosti. U pitanju se sadržaji koji su finansijski lako dostupni (besplatni i/ili relativno jeftini), a koji se mogu slušati bilo kad tokom dana. Kombinovanje aktivnosti, kao što je npr. slušanje podkasta uz obavljanje rada u domaćinstvu, tokom vožnje u kolima, ili prilikom bavljenja sportskim aktivnostima, percipira se kao velika ušteda u vremenu, budući da slušanje ne zahteva nepodeljenu pažnju poput čitanja novina ili knjiga, ili pak gledanja televizije.

Za podkast se takođe može reći da predstavlja vrlo inkluzivnu formu, budući da ne pretpostavlja posebna znanja i veštine izuzev elementarne digitalne pismenosti, ne mora se izdvajati novac za njega i lako je dostupan sadržaj osobama s invaliditetom (npr. slepim i slabovidima, ili teško pokretnim licima kojima su posete kulturnim institucijama i kulturnim događajima otežane ili onemogućene).

Uz to treba reći da u poređenju s klasičnim radiom fizička lokacija slušaoca postaje nevažna, pa je jedan podkast moguće pratiti gde god da se pojedinac nalazi sve dok ima pristup internetu. Prednost toga je dvojaka, prvo pojedinci na lokalu u mogućnosti su da dobiju sadržaje iz drugih kultura koji nisu deo mejnstrima dostupnog na drugim medijima, drugo sadržaj koji se proizvodi na lokalu je moguće tako načiniti vidljivijim u drugim država (recimo u slučaju podkasta proizvedenih u Srbiji, uglavnom znači veću vidljivost i u dijaspori).

Zbog svih navedenih prednosti, dolazi nesumnjivo do porasta popularnosti podkasta i u Srbiji. U takvom kontekstu rastuće popularnosti podkasta, s pravom se može postaviti pitanje da li se u „polju podkasta“ mogu identifikovati, s jedne strane, oni komercijalni sadržaji namenjeni što masovnijoj publici i. s druge, sadržaji koji u novom trenutku reinterpretiraju staru ideju medijske specifičnosti i autonomije, te teže produkciji inovativnog i originalnijeg programa koji nema nužno pretenzije da dopre do veoma širokog auditorijuma.

Pored toga nameće se i potreba da se preciznije istraži slušanje podkasta kao kulturna praksa koja je do sada bila van socioloških istraživanja kulturnih praksi, kako bi se obezbedili precizni podaci o tome koliko ljudi konzumira ove kulturne sadržaje, koja populacija sluša koje podkaste, te kakvu funkciju za njih podkasti imaju i koja značenja slušanju pridaju.

Temeljnije istraživanje produkcije i potrošnje podkasta od ključnog je značaja da bi se odgovorilo na pitanje da li podkasti uistinu donose obećane autorske sadržaje oslobođene diktata urednika medijskih kuća i političkih pritisaka, ili pak je autonomija ovih audio-projekata ugrožena, ali u ovom kontekstu novim diktatom tržišne logike i glokalnih komercijalnih pritisaka u sajber prostoru.

Milica Resanović

Autorka je sociološkinja kulture


[1] Martinoli, A. (2018). „Alternativni” onlajn-radio u Srbiji – nezavisni audio-projekti između eksperimenta i održivog biznis modela. Filozofija medija: mediji i alternativa, pos. izd., knj. 22, 129-143.

[2] Hammersley, B. (12.2.2004). Audible revolution. The Guardian (dostupno na: https://www.theguardian.com/media/2004/feb/12/broadcasting.digitalmedia).

[3] Podaci su dobijeni u istraživanju „The Infinite Dial 2020“ koje sprovodi Edison Research, agencija koja se bavi istraživanjem tržišta i medija. U pitanju su kvantitativni podaci dobijeni telefonskom anketom sprovedenoj na uzorku od 1502 ispitanika starija od 12 godina. Ova anketa se  (dostupno na: http://www.edisonresearch.com/wp-content/uploads/2020/03/The-Infinite-Dial-2020-from-Edison-Research-and-Triton-Digital.pdf).

Pročitajte više

Ostavi komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here

Društvo i nauka