Školovanje i nejednakost: oproštajni govor za jednu Strategiju razvoja obrazovanja

Možda i nije loše što je period „strateškog“ planiranja smanjenja nejednakosti za nama, jer ko je njega poznavao, ni naredni period mu neće teško pasti.

Kolumne i analize

Prvog januara, osim iz stare godine, izašli smo i iz perioda za koji je bio „strateški planiran“ razvoj obrazovanja (Strategija razvoja obrazovanja uSrbiji do 2020). Ta Strategija, doneta 2012. godine, predviđala je razvoj obrazovanja u različitim sferama i pred sebe postavljala različite ciljeve. Između ostalog, uviđajući da „postoji problem s dostupnošću i pravednošću obrazovanja” donosilac dokumenta predvideo je da obrazovanje u narednim godinama mora da „odgovori na obrazovne potrebe svakog stanovnika” i stvori „socijalno pravično” društvo.  Kako smo sada u 2021. godini, pravi je trenutak da procenimo koliko smo napredovali u ispunjavanju ovog cilja Strategije.

Od momenta donošenja strateškog dokumenta do danas svi nivoi obrazovanja doživeli su neke promene u zakonskoj sferi (Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, 2017; Zakon o predškolskom obrazovanju i vaspitanju, 2010 − poslednja izmena 2019, Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, 2013 − poslednje izmene 2019; Zakon o srednjem obrazovanju i vaspitanju, 2013 − poslednje izmene 2017; Zakon o visokom obrazovanju, 2017 − poslednje izmene 2018). Ipak, nije bilo promena obrazovnog sistema koje bi mogle da vode njegovoj većoj pravičnosti.

Poslednjih godina, kao jedna od glavnih promena u sferi obrazovanja ističe se uvođenje dualnog obrazovanja (Zakon o dualnom obrazovanju, 2017). Promoteri takvog obrazovanja naglašavaju da je njegov glavni cilj usklađivanje obrazovnog sistema s tržištem rada. Pod velikim znakom pitanja je da li ono može da ispuni taj cilj u društvenom i privrednom kontekstu Srbije, o čemu je govorio i prethodni ministar prosvete (naravno, tek nakon što je potpisao Memorandum o dualnom obrazovanju). Ipak, ono što je izvesno je da dualno obrazovanje ne može da vodi izjednačavanju šansi za sticanje viših nivoa obrazovanja.

Još sedamdesetih godina prošlog veka teoretičari racionalnog izbora zaključili su da svako „grananje” unutar obrazovnog sistema doprinosi većim nejednakostima, a izbor dualnog obrazovanja upravo predstavlja takav tip „grananja“ sa koga teško može biti povrataka ka daljem školovanju.

U istom periodu francuski mislilac Pjer Burdije je tvrdio da, nasuprot obuci u firmi, opšte obrazovanje radnicima daje određeni vid slobode, jer ih čini manje vezanim za jedno preduzeće. Dakle, školski sistem povezan sa industrijom, oblikovan je interesima poslodavaca i suprotan je interesima radnika, jer čini društvo manje pravičnim umanjujući šanse ne samo za vertikalnu, već i horizontalnu društvenu pokretljivost. To postaje kristalno jasno ukoliko se ima na umu da je u zemljama u kojima dualno obrazovanje ima dužu tradiciju ovaj tip obrazovanja namenjen deci sa nižih klasnih pozicija, najčešće imigrantskog porekla, koja ne nastavljaju obrazovanje nakon srednje škole.

Paralelno sa izostankom obrazovnih politika koje bi razvijale pravičnost obrazovnog sistema, važno je istaći da je na ekonomskom planu poslednjih godina, prema podacima Eurostata, Srbija jedna od zemlja sa najvećim ekonomskim nejednakostima. U ovakvom kontekstu nije čudno što se društvene nejednakosti jasno oslikavaju i u sferi obrazovanja.

Te se nejednakosti manifestuju na svim nivoima obrazovanja. Primera radi, na međunarodnom istraživanju postignuća iz matematike i prirodnih nauka (TIMSS) koje se u Srbiji sprovodi među učenicima četvrtog razreda osnovne škole pokazuje se da je postignuće učenika na testu povezano sa obrazovanjem njihovih roditelja i opremljenošću njihovog domaćinstva. Slični nalazi se dobijaju i u kasnijoj obrazovnoj dobi, među petnaestogodišnjacima na testiranju PISA.

Još važnije od toga je da učenici već na kraju osnovne škole usklađuju obrazovne aspiracije sa svojim društvenim položajem. Tako, osmaci čiji otac ima fakultetsko obrazovanje u više od 85% slučajeva žele da i sami steknu fakultetsko obrazovanje, dok je to slučaj sa svega jednom trećinom osmaka čiji očevi imaju završenu samo osnovnu školu. Slični podaci se dobijaju i među srednjoškolcima. Kao posledica toga, udeo muškaraca kojima je osnovna škola najviši nivo obrazovanja je 20 puta veći u opštoj populaciji nego među očevima studenata. Istovremeno, udeo visokoobrazovanih je dva puta veći među roditeljima studenata nego u opštoj populaciji.

Navedene obrazovne nejednakosti nisu nešto što je specifično za društvo Srbije i slični podaci dobijaju se u najvećem broju drugih društava. Ipak, to ne umanjuje značaj problema obrazovnih nejednakosti u Srbiji. Dodatno brine to što nejednakosti u Srbiji još od vremena poznog socijalizma samo rastu. Iako su u Strategiji sa kojom smo se na kraju prošle godine oprostili nejednakosti uočene kao problem, ništa nije učinjeno da se one umanje.  Ovo i ne može da čudi ako se ima u vidu da se u pomenutom strateškom dokumentu kao razlozi nejednakosti vide „snažni recesioni talasi, uz nedovršen proces transformacije srpske privrede i veliki tranzicioni zaostatak”. Dakle, kao razlog sve većih nejednakosti ne samo da se, očekivano, ne vide odlike kapitalističkog društva kome se teži već se ne primećuju nikakvi unutarobrazovni faktori.

Dok je u ovom momentu, na žalost autora ovih redova, teško moguće očekivati da se odbaci model društvene i privredne transformacije usmerene ka stvaranju neoliberalnog kapitalizma koji nužno vodi sve većim društvenim nejednakostima, tragično je što se makar unutar obrazovanja ne pokušavaju umanjiti nastajuće nejednakosti. Ovakvi bi pokušaji podrazumevali da „pravičnost“, kao lepu frazu iz strateškog dokumenta, zameni istinska volja donosioca odluka za izgradnju pravičnijeg obrazovanja. Takva volja bi se ogledala u odustajanju od pogubnih obrazovnih politika (poput dualnog obrazovanja), u ulaganju u istraživanja obrazovne sfere koja bi mogla da otkriju načine za ublažavanje obrazovnih nejednakosti kroz konkretne politike i/ili prakse nastavnika i spremnost da se te politike primene.

Uvidi o dosadašnjim obrazovnim politikama, ali i uspešnost društvenih nauka u dobijanju sredstava od Fonda za nauku Republike Srbije ne daju mnogo nade da će se tako nešto desiti u zemlji koja je odlučna da ostane poluperiferija svetskog kapitalističkog sistema. U tom smislu, možda i nije loše što je period „strateškog“ planiranja smanjenja nejednakosti za nama, jer ko je njega poznavao, ni naredni period mu neće teško pasti.

Mladen Radulović, naučni saradnik Insituta za pedagoška istraživanja.

Stavovi u ovom tekstu predstavljaju autorov lični stav.

Pročitajte više

Ostavi komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here

Društvo i nauka