Zdravstveni sistem u doba pandemije: Upotreba medicinara i građana

Od početka epidemije u Srbiji je preminulo više od 70 lekara od posledica koronavirusa, obaveštavaju mediji, dok je broj ostalih medicinskih radnika koji su umrli od ove bolesti i dalje nepoznat; izgleda da država nije našla za shodno čak ni da evidentira njihovu smrt.

Kolumne i analize

Zapadni Balkan se poslednje decenije suočava s masovnom emigracijom, posebno obrazovanih mladih ljudi koji beže od nezaposlenosti, korupcije i niskih plata. Iz Srbije među emigrantima prednjače svi profili medicinske struke. Zvaničnih podataka nema, a nezvanično svake godine 700-900 lekara napusti zemlju. Kao vredni i savesni studenti, većina njih već na petoj godini počinje da uči nemački, norveški, u poslednje vreme i švedski jezik, kako ne bi nespremni došli u novu radnu sredinu.

Od početka epidemije u Srbiji je preminulo više od 70 lekara od posledica koronavirusa, obaveštavaju mediji, dok je broj ostalih medicinskih radnika koji su umrli od ove bolesti i dalje nepoznat; izgleda da država nije našla za shodno čak ni da evidentira njihovu smrt.

Mnogi naši lekari, medicinske sestre i tehničari, upravo oni koji su pobegli iz ove zemlje glavom bez obzira, nadajući se valjda ipak boljem životu u svojoj zemlji, mesecima s bore sa najgorom zdravstvenom pošasti u svetu, ne štedeći sebe niti zdravlje svojih porodica. Rade u  neadekvatnim uslovima, bore se protiv nevidljivog neprijatelja za mizernu platu.

Ukoliko je ovo vreme medicinara i ako su oni heroji današnjice, kako ih s pravom nazivamo, kako smo im se odužili? Tako što skrštenih ruku posmatramo i sada već na dnevnom nivou konstatujemo kako jedan po jedan nepovratno odlaze? Broj od preko 70 lekara i nepoznat broj ostalih preminulih medicinskih radnika u par meseci zastrašujući je za celokupan sistem jedne zemlje i s mnogo većim brojem stanovnika, a kamoli za Srbiju. Šta se događa u zdravstvenom sistemu „ekonomskog tigra“ na Balkanu da ne može da zaštiti one koji spasavaju tuđe živote?

S druge strane, dostupni podaci iz drugih zemalja drugačiji su što se tiče bezbednosti na radu medicinskih radnika. Mediji navode da u Sloveniji nema zabeleženih slučajeva lekara koji su preminuli od koronavirusa, u Hrvatskoj je navodno jedan lekar preminuo od ove bolesti. Koji je onda razlog ovolike smrtnosti među našim lekarima i medicinskim osobljem? Zbog čega oni u Srbiji umiru zaraženi na radnom mestu, dok u zemljama u okruženju to nije slučaj? Pri tome govorimo o zemljama bivše Jugoslavije koje su imale istovetan zdravstveni sistem u prošlosti, sa svim njegovim manama i vrlinama. Ovo pitanje  zahteva ozbiljnu analizu.

Udruženje Ujedinjeni protiv kovida i Sindikat lekara i farmaceuta traže istragu, a ovom zahtevu pridružio i pokret Novi 6. oktobar.  Javnost mora da zna istinu ko je u sistemu zaštite od koronavirusa kriv za smrt medicinara, imena odgovornih se moraju znati, a tragedija zaustaviti, ističe Novi 6. oktobar.

Mentalno zdravlje stanovništva u doba korone

Od početka proglašanja epidemije fokus Kriznog štaba bio je uglavnom usmeren ka informisanju  javnosti o merama Vlade u sprečavanju širenja zaraze. Iako se država neprekidno pozivala na struku (medicinsku) bilo je jasno da se prilikom popuštanja ili uvođenja novih restriktivnih mera pitao neko ko nije bio iz struke. Građani su o određenim merama bili detaljno obaveštavani, pogotovo o potpunoj zabrani kretanja najstarije populacije. Pojedini od njih (po pravilu selektivno) kažnjavani su ukoliko prekrše mere Vlade. I to je najjači utisak autora/autorke ovog teksta o radu Kriznog štaba tokom vanrednog stanja.  

O potrebi očuvanja mentalnog zdravlja stanovništva bilo najmanje reči, a sa posledicama neodgovornog ponašanja države u ovoj oblasti suočavamo se od uvođenja vanrednog stanja do danas. Osobe s invaliditetom, s autizmom, žene i deca, žrtve porodičnog nasilja, stari i bolesni, polupokretni i nepokretni, psihijatrijski bolesnici, Romi i Romkinje iz nehigijenskih naselja (u prvim danima bez osnovnih higijenskih paketa) ostali su bez osnovnih servisa podrške, ali i oni koji ne pripadaju ovim najranjivim grupama stanovništva ostavljeni su bez psihološke podrške i pomoći.

Suočivši se sa novom realnošću pojedini su se suočili i s iznenadnim gubitkom posla, zarazom i smrću najbližih, a neizvesnost, beznađe i strah, pojačani neodmerenim i kontradiktornim izjavama predstavnika Kriznog štaba dočekali su ih nespremnim. Fizička izolacija, karantin i samoizolacija sprečili su širenje zaraze, ali i ostavili dubok trag na mentalno zdravlje čije posledice ćemo tek osetiti, tvrde stručnjaci. Pojedini psiholozi i psihijatri, svesni situacije, ponudli su putem društvenih mreža besplatno svoju pomoć i savete.

Kao i uvek, tamo gde država zakaže kreće samoorganizovanje, u Srbiji sve češće, ali ono je po pravilu bilo stihijsko i neorganizovano i nije obuhvatilo sve kategorije stanovništva. Još jednom se pokazalo da improvizacija i adhok mere pogotovo u oblasti zdravstvene zaštite ne mogu biti rešenja na duže staze. Međutim, drugih staza za sada nema na vidiku. 

Beograd, ime autora/autorke poznato uredništvu

Pročitajte više

Ostavi komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here

Društvo i nauka