Kuća od karata – jedan skup laži koji smo nesvesno prihvatili. Tome je nalik naš osećaj sigurnosti tokom dubokih kriza. Takve epizode nas potresaju jer uviđamo koliko su nesigurne naše pretpostavke. Zato je ova godina sličila naglo opadajućoj plimi, prisiljavajući nas da se suočimo s istinama koje su isplivale na površinu.
S dobrim razlogom, navikli smo da mislimo da je globalizacija uklonila „kandže“ nacionalnih vlada. Predsednici su ustuknuli pred berzama. Premijeri su ignorisali siromašne (poor) u svojoj zemlji, ali nikad i agenciju Standard & Poor. Ministri finansija ponašali su se kao nitkovi iz Goldman Saksa i satrapi iz MMF-a. Ništa manje nego levi kritičari globalizovanog kapitalizma, medijski moguli, naftaši i finansijeri složili su se da vlade više nemaju kontrolu.
Tada je udarila pandemija. Pre noći vladama su izrasle nove kandže i oštri zubi: zatvorile su granice i prizemljile avione, nametnule našim gradovima drakonski policijski sat, pozatvarale naša pozorišta i muzeje i zabranile nam da tešimo naše umiruće roditelje. Čak su uradile i ono što niko nije mislio da je moguće uraditi pre Sudnjeg dana: otkazale su sportska takmičenja.
Tako je bila razotkrivena prva istina: vlade i dalje imaju nesmanjenu moć. Ono što smo 2020. otkrili jeste da su one odabrale da je ne upotrebe da bi oni koje je globalizacija obogatila mogli upotrebiti svoju moć.
Druga je istina ono u šta su mnogi ljudi sumnjali, ali su bili isuviše plašljivi da je izgovore: vreća s novcem jeste stvarna. Vlade koje su proklamovale imunitet svaki put kada su bile pozivane da plate bolnicu ovde i školu onde, odjednom su otkrile preobilje gotovine za plaćanje prinudnih odmora, nacionalizovanje železnice, preuzimanje avioprevoznika, za podršku proizvođača automobila, pa čak i za potporu teretana i frizeraja.
Oni koji se obično bune da novac ne raste na drvetu, da vlade moraju pustiti da iverje pada tamo gde može, ovog su puta držali jezik za zubima. Finansijska su tržišta slavila, umesto da se razbesne zbog državne potrošnje.
Grčka je savršen primer treće istine koja se pokazala ove godine: likvidnost je politička odluka, barem na bogatom Zapadu. Godine 2015. Grčki javni dug bio je 320 milijardi evra i dominirao je nad nacionalnim bruto proizvodom od samo 176 milijardi. Problemi zemlje bili su na prvim stranicama širom sveta, a evropski lideri oplakivali su našu nelikvidnost.
Danas, usred pandemije koja je od naše loše ekonomije napravila još goru, Grčka nije tema, iako je javni dug za 33 milijarde evra viši, a BDP za 13 milijardi niži nego 2015. Evropske sile odlučile su da je decenija bavljenja grčkim bankrotom dovoljno, pa su odlučile da objave da je Grčka likvidna. Sve dok izabrane grčke vlade (javno ili privatno) preostalo bogatstvo prenose oligarhiji koja ne poznaje granice, Evropska centralna banka činiće sve što je potrebno, kupovaće onoliko obveznica grčke vlade koliko je to neophodno, da bi se nelikvidnost zemlje zadržala izvan vidokruga i pažnje.
Četvrta istina koja je isplivala 2020. bila je to da ogromno bogatstvo koncentrisano u privatnim džepovima ima malo zajedničkog sa preduzimljivošću. Nemam nikakvih sumnji da Džef Bezos, Ilon Mask ili Voren Bafet imaju talenat za pravljenje novca. No, tek neznatan procenat njihovog akumuliranog plena (loot) rezultat je stvaranja vrednosti.
Posmotrimo zapanjujući rast bogatstva 614 američkih milijardera od sredine marta. Dodatna 931 milijarda koju su sakupili nije rezultat nikakve inovacije, niti domišljatosti koje bi proizvele dodatnu zaradu. Oni su se bogatili dok su spavali, da tako kažemo, pošto su centralne banke preplavile finansijski sistem novim novcem koji je uzrokovao rast cena i, otud, bogatstva milijardera.
S rekordnom brzinom u razvijanju, testiranju, odobravanju i uvođenju vakcina za Kovid-19, otkrivena je i peta istina: nauka zavisi od državne pomoći i njena delotvornost zaboravlja na njen javni položaj. Mnogi komentatori bili su entuzijastični u pogledu kapaciteta tržišta da brzo odgovori na potrebe čovečanstva. No, ne bi trebalo prevideti ironiju: administracija američkog predsednika koji je antinaučno orijentisan, predsednika koji ignoriše, zastrašuje i ismejava stručnjake tokom najgore pandemije u poslednjih sto godina, izdvojio je 10 milijardi dolara da bi naučnici imali potrebne resurse.
Međutim, tu je i jedna dalekosežnija tajna: iako je bila plodna za kapitaliste, 2020. godina to nije i za kapitalizam. Kako je to moguće? Kako kapitalisti mogu da cvetaju, a kapitalizam da evoluira u nešto drugo?
Lako. Veliki apostoli kapitalizma, kao Adam Smit, naglašavali su njegove nenameravane posledice: upravo zato što nemaju obzira ni prema kome, pojedinci koji teže zaradi zvršavaju tako što služe društvu. Ključ za preobraćanje privatnog poroka u javnu vrlinu jeste takmičenje koje prisiljava kaptialiste da sprovode aktivnosti koje maksimalizuju njihovu zaradu. Na tržištu s konkurencijom to služi zajedničkom dobru podstičući obim i kvalitet dostupnih dobara i usluga uz istovremeno smanjivanje cena.
Nije teško videti da kapitalisti mogu postizati mnogo bolje rezultate uz manju konkureniju. To je šesta tajna koju je razotkrila 2020. godina. Oslobođene konkurencije, ogromne kompanije kao što je Amazon postigle su iznenađujući uspeh na zaleđu povlačenja kapitalizma i njegove zamene nečim što liči na tehnofeudalizam.
No, sedma tajna koju je ova godina otkrila predstavlja nešto pozitivno. Iako sprovođenje radikalne promene nikad nije lako, sada je sasvim jasno da sve može biti drugačije. Nema više nikakog razloga zašto bi trebalo da prihvatamo stvari onakve kakve jesu. Upravo suprotno, najvažnija istina 2020. zahvaćena je u Brehtovom dosetljivom i elegantnom aforizmu: „Pošto jesu takve kakve jesu, stvari neće ostati onakve kakve jesu“.
Ne mogu zamisliti nikakav veći izvor nade od ovog otkrovenja koje nam je donela godina koju većina hoće da zaboravi.