To je ocena Sonje Stojanović Gajić iz Beogradskog centra za bezbednosnu politiku i pravnika Milana Antonijevića.
“Srbija je po ovoj praksi među zemljama koje na papiru imaju demokratiju, a nje je sve manje u životima ljudi”, ocenjuje Stojanović Gajić. Antonijević ukazuje da je praksa još od vremena režima Slobodana Miloševića da su na meti vlasti oni koji pokušavaju da vrate poštovanje zakona i otvoreno govore o teškim temama, poput ratnih zločina.
„Srbija je upala u grupu zemalja, u koju spadaju i Mađarska i Turska, gde se zakon zloupotrebljava protiv onih koji kritikuju vlast ili su joj neka alternativa“, ukazuje Stojanović Gajić.
Pre nešto više od godinu dana Uprava za sprečavanje pranja novca pri Ministarstvu finansija sastavila je spisak od 57 organizacija i pojedinaca i od banaka zatražila uvid u sve njihove transakcije. Uprava se pravda time da ima prava na to po novom Zakonu koji je usklađen sa mehanizmima Međunarodnog tela za sprečavanje pranja novca.
„To je pokazatelj da se ne ide po prioritetima – da prvo gledate na one kod kojih je ogromna mogućnost da se bave pranjem novca, finansiranjem terorizma, već se kreće od onih koji su politički targetirani. To su sve nasleđa prošlosti, niko se nije obračunao ni sa (osnivačem Srpske radikalne stranke) Vojislavom Šešeljem, ni sa Miloševićem“, smatra Antonijević.
Stojanović Gajić kaže da ne misli da je u kontinuitetu na delu napad na civilno društvo i dodaje da je i ova vlast imala želju da sarađuje sa NVO kada su došli na vlast.
„Kadgod im treba nešto da međunarodno dobro izgledaju ili neki posao gde nemaju znanje, voljni su za saradnju. Međutim, kada se govore neke stvari koje ne žele da čuju, kada se ukazuje na veze sa kriminalom, kada se pita za odgovornost za trošenje para, kada se ukazuje na zagađenje životne sredine, onda organizacije sa spiska smetaju“, ukazuje ona.
Ona ističe da nijedna od organizacija sa spiska ne odgovara faktorima rizika, „većina se zalaže za javno dobro, većinu transakcija obavljamo preko banaka, gde su sve transakcije lako proverljive, većina se finansira iz izvora koji su provereni, poput EU“. Ona ukazuje da vlada sada zna transakcije za svaku aktivistkinju i aktivistu koji su sarađivali sa ovim organizacijama, ili onih koje su te organizacije podržale.
Podseća i da su izvestioci UN u novembru prošle godine naveli da Vlada Srbije Zakon o sprečavanju pranja novca koristi za zastrašivanje protivnika.
Stojanović Gajić dodaje da je „ovde postala namera da se određene organizacije zastraše i da se skrene pažnja sa teme da Srbija nema dobre rezultate u borbi protiv pranja novca“.
„Postojala je namera da se kriminalizuje sektor, vrlo sistematski se šalju poruke u skupštini i medijama bliskim vlasti da je civilno društvo neko kome ne treba verovati, da su kriminalci, a to su oni koji pitaju gde su naši novci, ko omogućuje da odu tamo gde ne treba“, navodi ona.
Antonijević upozorava i da se poslednjih godina osniva sve više NVO bliskih vlasti, koje se očigledno ne kontrolišu.
„Organizacije civilnog društva imaju uspeha, čim država ima potrebu da osniva svoje i na neki način pokušava da taj prostor zagadi i dovede do nekog međusobnog obračuna jednih sa drugima. Ono što je do nas je da radimo svoj posao na najbolji mogući način, država mora da prestane da ometa rad organizacija civilnog društva, bilo ovim spiskovima, bilo osnivanjem svojih NVO“, ukazuje Antonijević.
I Stojanović Gajić smatraju da je najveća opasnost od tih tzv. GNGO (vladinih nevladinih) organizacija pažnja koja im se pridaje u medijima, u njih se ulaže ozbiljan novac, a i imaju vrlo slična imena i sajtove postojećim NVO.