Govoreći o spomeniku Stefanu Nemanji, Bakić podseća da je Nemanji pošlo za rukom da osnuje samostalnu srpsku državu: „Nemanja je to postigao pre svega svojom uspešnom diplomatijom, a ne oružjem pa mu zato isukani mač nikako ne priliči“.
Koje su vrline a koji nedostaci spomenika Stefanu Nemanji kao urbanističkog rešenja ?
Što se tiče urbanizma tu nema ni jedne jedine vrline. Radi se o prostoru koji je na silu pretvoren u nekakav pešački trg koji treba da na istočnoj strani zatvori kompleks Beograda na vodi. Sama ideja o pretvaranju jednog od važnih beogradskih saobraćajnih čvorišta naročito autobuskog i tramvajskog, a pogotovo autobuske okretnice u trg za pešake potpuna je urbanistička besmislica.
Zatvaranjem i izmeštanjem glavne železničke i glavne autobuske stanice pešaci nemaju nikakve potrebe da dolaze na to mesto niti da tuda prolaze, pa ih na tom nazovi pešačkom trgu neće ni biti. U prvo vreme dolaziće ljudi da se čude ili dive jednoj neprimerenoj gvozdenoj skalameriji visokoj kao jedna osmospratnica kojoj tu nikako nije mesto po svim mogućim važećim urbanističkim parametrima.
Oni će se tom prilikom osećati još manjim nego što jesu, jer će se ta div skulptura nadnositi nad njima preteći svojim mačem. Oni koji su to smislili da to tako bude mogu biti zadovoljni učinkom. Postigli su da njihova sadašnja moć koju imaju bude simbolično oslikana u kolosu jednog srednjovekovnog vladara.
Narušavanjem dosadašnjih saobraćajnih tokova na tom mestu, a pogotovu izmeštanjem tramvaja u polukružnu obilaznicu trga na preseku s Nemanjinom ulicom formiraće se jedno veoma komplikovano saobraćajno raskršće a dugim čekanjem učesnika i to na samo 50 metara od postojećeg čvorišta na raskrsnici sa Sarajevskom ulicom i povrh svega sa tramvajskom stanicom između te dve raskrsnice.
Tako da umesto da novo rešenje doprinese ionako veoma ranjivom beogradskom saobraćaju ovako prostorno rešenje samo će stvoriti novi saobraćajni čep vrlo sličan onom na trgu Slavija na kome je takođe postavljena jedna gromada od fontane koja je samo iskomplikovala protok saobraćaja.
Umesto da se smisleno rešavaju problematična mesta sa opterećenim saobraćajem, gradska uprava zadovoljava svoje ambicije na nivou najprizemnije urbane estrade i urbanog populizma koje ostavljaju gradu nenadoknadivo štetne posledice.
Kako objašnjavate enormnu veličinu spomenika ?
Ne može se naći normalno objašnjenje za visinu spomenika od 24 metara. Za sve što ova gradska vlast radi po Beogradu teško je naći normalno objašnjenje. Urbanitet Beograda i njegov identitet stvaran kroz vreme od dva milenijuma ozbiljno je ugrožen od onih kojima je grad poveren da o njemu brinu. Umesto da ga čuvaju, ulepšavaju, održavaju i unapređuju kao javno dobro svih građana, oni ga ruže a pritom otimaju i prisvajaju.
Primera za to ima bezbroj. To je i Beograd na vodi gde je od građana oteto 110 hektara, i Košutnjak gde se otima 30 hektara, to je i Makiško polje gde se otima 680 hektara a onda i blok 18 i Savsko brodogradilište i blok 26 i luka Beograd i Autokomanda i IMT sa fabrikom metalnih odlivaka i Ada huja i mnoga druga.
Malo se zna u javnosti da je na prvom konkursu za Savski trg jedan od uslova konkursa bila i visina spomenika Stefanu Nemanji od 14 metara.
Kako se dogodilo da na ponovljenom konkursu bude naređena visina spomenika od 24 metara i zašto se uopšte radio drugi konkurs? Šta je falilo prvonagrađenom radu prvog konkursa koji je dobio beogradski arhitekta? Na ponovljenom konkursu prva nagrada je dodeljena dvojici Španaca.
Zašto je za jedan običan prostorni problem parternog uređenja 20.000 metara zatravnjenog zemljišta sa pešačkim stazama i klupama bilo potrebno trošiti novac građana i sazivati međunarodni konkurs sa međunarodnim žirijem?
Zašto je spomenik “usavršavan”od predstavnika režima (na primer zamena krsta mačem) i šta su posledice takvih intervencija na umetničko delo?
Posledice su drastične. Umesto Nemanje koji je bio i državnik i monah, pa na kraju i pravoslavni svetac ovom intervencijom neukih vlasti on je pretvoren u srednjevekovnog Templara sa isukanim mačem.
Skulptor ga je obukao u monašku mantiju. Zatim ga je blago nagnuo napred u jedan preovlađujuce skrušeni položaj duhovnika, kao da nosi kadionicu, ali mu je ipak u ruku stavio krst koji mu i dolikuje.
Svi srpski vladari i župani pre Nemanje bili su vazali velike imperije kakva je bila Vizantija. Nemanji je prvom pošlo za rukom da se oslobodi vazalstva i osnuje samostalnu srpsku državu. Nemanja je to postigao pre svega svojom uspešnom diplomatijom, a ne oružjem pa mu zato isukani mač nikako ne priliči.
Pogotovo ne priliči skulpturi u tom položaju jer kada se vitla mačem onda telo zauzima drugi položaj. Da sam ja Rukavišnjikov tražio bi im dupli novac za novu skulpturu sa mačem.
Šta je to 10 miliona evra? Mač vredi bar duplo! Može i sa arapskim partnerom da se podele troškovi!
Da li je bilo nepravilnosti vezanih za konkurs za spomenik. Zašto je izabran baš ovaj predlog? Koliko je građane koštao spomenik? Zašto se taj podatak krije?
Koliko je meni poznato konkurs za skulpturu bio je odvojen od arhitektonskog konkursa. Žiri za skulpturu bio je sastavljen od skulptora, reditelja, istoričara i drugih stručnjaka. Izbor baš ovog umetnika njima je na dušu i malo se zna kako se taj process odvijao.
Ostalo je samo zabeleženo da je pokojni Miodrag Živković naš poznati i proslavljeni vajar napustio žiri još u toku žiriranja čini mi se bez nekih detaljnijih svojih javno iznetih neslaganja. Mada je poznata Živkovićeva profesionalna čestitost, pa se neke stvari dosta jasno mogu I naslutiti.
Druga dva arhitektonska konkursa organizovana su na normalan način kroz Udruženje Arhitekata Srbije i za to verujem da je obavljeno na regularan način i da nije bilo nepravilnosti.
Ono što me čudilo je da se na oba konkursa javljalo po petnaestak naših arhitekata koji su pristajali da projektuju za Beograd na vodi. Još više me je začudilo da jedan član Akademije Arhitekture Srbije bude i član žirija svestan da je AAS svojevremeno izdala deklaraciju protiv realizacije projekta Beograd na vodi.