Prošlog januara moji prijatelji iz organizacije „The Elders“[1], Meri Robinson i Ban Ki Mun, učestvovali su u prezentaciji Sata sudnjeg dana, godišnjeg pokazatelja rizika od globalne katastrofe koji je objavljen u Biltenu nuklearnih naučnika. Prošle godine su se kazaljke sata pomerile bliže „ponoći“ nego što su ikad bile, samo su 100 sekundi pre tog trenutka i na tom će mestu ostati tokom 2021. godine.
Teško da pruža neku sigurnost činjenica da se nismo ove godine još više približili „ponoći“. Pandemija Kovida-19 poslužila je kao snažna i smrtonosna demonstracija nesigurnosti našeg načina života. Napravili smo izuzetan napredak s vakcinama, a nova američka administracija daje nadu u obnovljenu multilateralnu saradnju.
No, nema sumnje da će budućnost biti ispunjena egzistencijalnim pretnjama: nova pandemija, klimatska kriza, nuklearni sukob i drugi rizici koje ne možemo ignorisati. Postpademijsko političko vođstvo biće ključan test sposobnosti sveta da se uzdigne iznad tih izazova. Isuviše naših lidera pokazalo se nedoraslo situaciji. Virus je odneo oko dva miliona života i doneo ekonomsko pustošenje širom sveta. Iako masovna vakcinacija predstavlja neki tračak nade, najveći deo svetske populacije ostaće nezaštićen još neko vreme.
Da bude jasno, odluka američkog predsednika Džoa Bajdena da se vrati u Svetsku zdravstvenu organizaciju dobrodošao je signal američke obnovljene posvećenosti multilateralizmu, kao što je to i njegovo prihvatanje sheme COVAX za pravednu raspodelu vakcina.
No, generalni direktor SZO-a, Tedros Adhan Gebrijusus, upozorio je da ako ne učinimo više na obezbeđivanju proizvodnje i raspodele vakcina za Kovid-19 prema principima univerzalne zdravstvene zaštite (universal health coverage) rezultat će biti „katastrofalan moralni neuspeh“. Kako pokazuje novi izveštaj organizacije „The Elders“, potpuna pobeda nad Kovidom-19 i osposobljavnje za buduće zdravstvene krize zahteva preoblikovanje globalne politike javnog zdravstva oko tri ključna stuba: priprema za buduće pandemije, obezbeđivanje UHC-a na nacionalnom i na globalnom nivou i promcijae zdravijih društava kroz holističke politike i društveni razvoj.
Ništa od toga nije revolucionarno, niti je prekomplikovano da se ne bi moglo brzo sprovesti i to na svakom nivou. Neke zemlje koje su se dobro pokazale tokom pandemije, uključujući Tajland i Vijetnam s vrlo malo smrtnih slučajeva, već promenjuju taj tip strategije. Kao i uvek, izazov je da se reči podrže akcijom i da se obezbedi da naši napori budu na pravi način finansirani i osmišljeni tako da ne previde potrebe siromašnih i marginalizovanih.
To nigde nije važnije od politike vakcinacije. Ubrzani razvoj ne jedne već nekoliko vakcina za manje od godinu dana neverovatno je postignuće i trijumf ljudske ingenioznosti, inovativnosti i saradnje. No, neoprostivo bi bilo ako te dragocene vakcine ne bi bile pravedno raspodeljene širom sveta. U pandemiji, ne možemo se nadati da ćemo uspeti u potpunosti popraviti tkanje društva osim ako ne potvrdimo i primenimo principe multilateralizma i solidarnosti.
Jedna od glavnih lekcija krize s Kovidom-19 jeste da razmišljanje na kratke staze i nacionalizam slabe globalnu zdravstvenu politiku. Sada je jasno da rad na UHC-u na nacionalnom nivou mora ići ruku pod ruku s multilateralnim naporima da se globalno osnaže sistemi javnog zdravstva.
Da bi se ti sistemi opremili za buduće pandemije, svi zainteresovani moraju definisati pandemijsku pripravnost i odgovor kao „globalno javno dobro“ koje čini nužnim multilateralni pristup, sa državama i globalnim institucijama i njihovim resursima, kapacitetima i stručnošću. Jednako je važna podrška (i poštovanje) za sadašnji rad Svetske zdravstvene organizacije i drugih tela konkretno zaduženih za pandemijsku pripavnost, uključujući „Global Preparedness Monitoring Board“, kojem ja kopredsedavam, i „Independent Panel for Pandemic Preparedness and Response“.
U ekonomskim kategorijama, investiranje u pripremljenost i jačanje zdravstvene sigurnosti nudi pravu vrednost za uložen novac. U slučaju „Global Preparedness Monitoring Boarda“, godišnji globalni trošak od oko pet dolara po osobi mogao bi sprečiti katastrofu sličnu Kovidu-19, koja je svetsku ekonomiju već koštala više od 11 biliona dolara. Takođe, slična korist može se očekivati i od reformi UHC-a koje su zemljama donele naglo ozdravljenje, ekonomske i društvene koristi na svim nivoima.
Moramo delati na osnovu lekcija iz krize s Kovidom-19 i stvoriti nov „momenat Breton Vudsa“ inovacije i stvarlaštva u službi globalnog upravljanja. To je jedini način da zaštitimo našu zajedničku planetu i njene stanovnike na duži period.
Nema govora o tome da nemamo resurse i sposobnost da izađemo na kraj s globalnim izazovima. Ono što nam je sada potrebno jeste da Bajden i drugi globalni llideri iskoriste ovu priliku i posvete se održivoj multilateralnoj saradnji. Sada, kao i uvek, pomeranje kazaljki Sata sudnjeg dana dalje od ponoći stvar je političke volje.
Gro Harlem Bruntland (Gro Harlem BrundtlandI je bivša norveška premijerka i generalna direktorka Svetske zdravstvene organizacije.
[1] The Elders je međunarodna nevladina organizacija javnih ličnosti, državnika, mirovniih aktivista i zastupnika ljudskih prava koje je 2007. okupio Nelson Mandela.