Pašalić, osnovni pojmovi i prva godina studija prava

Kolumne i analize

U saopštenju protiv “ponovnog uvođenja smrtne kazne”, zamenica Zaštitnika građana Zorana Pašalića, Nataša Tanjević, izražava odlučni stav Zaštitnika građana, dakle samog Pašalića, da “nikada ne treba vratiti smrtnu kaznu” i izjašnjava se protiv nedavnih inicijativa da se smrtna kazna primeni u okviru mehanizma tranzicione pravde.

Kao neko ko je, za razliku od Pašalića i njegovih pomagača, učestvovao u procesu ukidanja smrtne kazne u Srbiji, ali i kao zagovornik vraćanja smrtne kazne u okviru mehanizma tranzicione pravde za izvršioce najtežih dela protiv osnovnih društvenih vrednosti, ukazao bih javnosti na nekoliko činjenica u vezi sa ovim postupkom Pašalića.

Naime, Zaštitnik građana Zoran Pašalić i njegovi pomagači još jednom demonstriraju nekritičku privrženost partikularnim, sopstvenim interesima u nastojanju da spreče neminovno uspostavljanje i primenu mehanizama tranzicione pravde posle pada ovog režima. U tome, Zoran Pašalić i njegovi drugari pokazuju zavidno nepoznavanje osnovnih pojmova u vezi sa smrtnom kaznom, poput pojma ljudskih prava, pojma prava na život, a posebno pojma ljudskog dostojanstva. Sve su to pojmovi koji se uče na prvoj godini Pravnog fakulteta, na predmetu Uvod u pravo, pa se postavlja pitanje kako je moguće da Zoran Pašalić te osnovne pojmove ne poznaje.

S tim u vezi, nije u nadležnosti Zaštitnika građana da se izjašnjava o pravosudnim temama, čak ni o najobičnijim parnicama, jer po zakonu Zaštitnik građana nije nadležan ni da kontroliše, ni da komentariše, pravosuđe. Pogotovo, Zaštitnik građana uopšte nije nadležan, ni kompetentan, niti je kulturno i primereno da se upušta u komentarisanje najsloženijih pravnih tema poput smrtne kazne.

Istovremeno, Zaštitnik građana jeste nadležan i ima moralnu obavezu da obavesti građane o tome koliko godina je studirao Pravni fakultet, s kojim prosekom ga je završio i zašto već mesecima i godinama odbija da odgovara na zvanično upućena pitanja o tim činjenicama i skriva svoje kvalifikacije. Konkretno, da li je istina da je Zoran Pašalić studirao Pravni fakultet više od 10 godina, kako je to objavljeno u medijima i da ga je završio sa prosečnom ocenom oko 6? On je takođe dužan da obavesti javnost kolika mu je plata s takvim kvalifikacijama, što on jednako odbija, pa je zbog toga prijavljen i Povereniku za informacije od javnog značaja koji po tom pitanju protiv svog kolege mesecima ništa ne preduzima.

Razlog što bi Pašalić trebalo da demantuje ove informacije koje su se pojavile u javnosti je taj što, kada bi te informacije bile istina, to bi onda bio i odgovor na pitanje kako je moguće da ne poznaje osnovne pojmove o kojima piše u svom saopštenju. Ukoliko one nisu istina, onda bi Pašalić možda mogao ponuditi neko drugo objašnjenje za nepoznavanje ovih pravnih kategorija kojima se tako slobodno služi.

Naime, Zoran Pašalić bi trebalo da zna da pravo na život nije bezuslovno pravo, nego takozvano relaciono pravo, odnosno da se u jurisprudenciji, kao i kada je reč o drugim pravima, poput prava na slobodu, imovinu, itd., smatra da se izvršilac krivičnog dela “odriče” svojih prava time što čini određene radnje kojima narušava osnovne društvene vrednosti. Smrtna kazna ne narušava pravo na život, jer to pravo nije bezuslovno. Na primer, moguće je voditi pravedan rat i u njemu pravo na život zavisi od nekih drugih prava i interesa, pa pogibija ili ubijanje u ratu samo po sebi nije kršenje ljudskih prava, ni teorijski, ni pozitivnopravno.

Slično tome, Ustav Srbije navodi da je pravo na život zaštićeno ljudsko pravo, ali je Ustav Srbije sadržavao tu odredbu i kada je u Srbiji izvršavana smrtna kazna, kako to sam Pašalić kaže u svom saopštenju, jer poslednja takva kazna je izvršena devedesetih godina prošlog veka. Ustav navodi niz prava, koja se oduzimaju kako pri kažnjavanju tako i pri vršenju krivičnih dela za koja je predložena smrtna kazna, poput trgovine decom (pravo na roditeljstvo, pravo na slobodan porodični život, pravo dece na slobodan i neometan razvoj). Pašalić jednostavno ne razume elementarne stvari kada je reč o pravu na život. Da je nekad čitao klasike poput Majkla Volcera, pa čak i H.M.L. Harta, to bi znao. Radi se o literaturi na prvoj godini studija prava.

Takođe, pojam ljudskog dostojanstva nešto je sasvim suprotno od onog što misli Pašalić, što je, kada malo razmislim, u stvari sasvim razumljivo i prirodno.

Osnovni razlog za to je što Pašalić očigledno pojma nema da se, još od Kanta, smatra da je ljudsko dostojanstvo povezano pre svega s odgovornošću za svoje postupke, pa tako Kant piše da, ukoliko uvažavamo dostojanstvo osuđenika, moramo nad njima izvršiti kazne koje su im izrečene, jer inače negiramo njihovu moralnu prirodu kao ljudskih bića.

Poznati autori o ovom temi, poput Ajris Merion Jang, Džejn Koen i drugi pišu, na primer, o čuvenom principu “odgovornost za pravdu” kao elementu ljudskog dostojanstva. Taj princip u okolnostima u kojima je sada Srbija zahteva upravo smrtnu kaznu za izvršioce dela protiv protivnika režima i sirotinje, i to upravo iz razloga zaštite ljudskog dostojanstva.

Evo jednog pitanja za eksperta Pašalića: “Ko je najpoznatiji i najautoritativniji autor danas o temi ljudskog dostojanstva?” Pitanje za šesticu.

Predlozi o kojima Pašalić i njegovi pišu u svom elementarno nestručnom “saopštenju” potiču od strane grupa građana koje se pozivaju na praksu najdemokratskijih zemalja na svetu, pa neće biti da Pašalić zna više o ljudskom dostojanstvu od vodećih pravnika i političara u SAD, Japanu i drugim zemljama.

Takođe nije tačan argument Pašalića i njegovih drugara da u zemljama u kojima postoji smrtna kazna nije došlo do pada stope kriminaliteta. I ne samo da to nije tačno, nego nije tačno ni da se smrtna kazna izriče samo zbog prevencije: ona se pre svega izriče kao retribucija, odnosno odmazda društva za učinjeno teško delo protiv društvenih vrednosti.

Neki od nas su doktorirali na svetskim univerzitetima upravo na ovu temu. Danas je takozvana teorija “generalne prevencije”, o kojoj implicitno govori vajni Pašalić, uglavnom napuštena, i kazna se tretira kao vrsta “vrednosnog jezika” kojim se, kroz odmazdu, komunicira društvena vrednost i afirmiše se društveni moral. Upravo iz tih razloga se u tranzicionoj pravdi mora primeniti smrtna kazna za one koji su zloupotrebljavali institucionalnu, sudsku vlast i ovlašćenja nezavisnih kontrolnih tela da bi pogodovali kriminalnom režimu, a protiv siromašnih građana Srbije i protivnika tog režima.

Sve navedene pojmovne i kulturne bruke od rezonovanja se dešavaju kada o temama o kojima pišu akademici i redovni profesori javno govore ponavljači, pa bi Zaštinik građana trebalo prvo da razveje sumnje u svoje kvalifikacije, a onda da pojasni svoje razumevanje glavnih pravnih interpretacija pojmova poput ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, kao i prava na život.

Sve to, naravno, uz navođenje literature i izvora.

Bar onih koji se uče na prvoj godini Pravnog fakulteta.

Prof. dr Aleksandar Fatić

Pročitajte više

1 COMMENT

  1. Pašalić je najveća bruka među predstavnicima nezavisnih tela koji su sklepani s koca i konopca. E on predvodi u nemoralu i neznanju.

Ostavi komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here

Društvo i nauka