Ona ističe da o temi vojne neutralnosti Srbije govori kao građanin koji podržava takav koncept, s obzirom da se tokom prethodnih 80 godina, od 1945, on pokazao kao dobra i razumna opcija za jednu zemlju takvog položaja i istorije kao što je bivša Jugoslavija i današnja Srbija.
Odnos prema vojnim savezima, pa i NATO-u za nju jeste pre svega vrednosno pitanje:
„Imao jedan dominantan savez, jak i opasan političko-vojni savez koji remeti mir u svetu. Za mene je pitanje vojne neutralnosti pitanje odnosa prema NATO-u, a kada je reč o NATO-u zabrinjava me praksa te alijanse koja se sastoji od sistematskog kršenja rezolucija Saveta bezbednosti OUN-a, međunarodnog prava, podrazumeva izuzetnu vojnu agresivnost, neosetljivost prema ratnim zločinima, nedostatak empatije prema civilima u šta smo se uverili u Srbiji 1999, ali i u drugim zemljama u kojima je NATO bio angažovan“.
Zato je protivljenje članstvu u jednoj takvoj organizaciji civilizacijska obaveza svakog ko je privržen vrednostima mira i slobode, dodaje ona. Uprkos tome, Gojgić drži da je saradnja sa zapadnim vojnim savezom neophodna:
„Saradnja s NATO-om jeste potrebna, mera saradnje koju javno predlaže više vlada unazad (kažem ’javno’ jer šta se iza kulisa radi to je teško znati), dakle Partnerstvo za mir jeste dovoljna. Saradnja s NATO-om jeste stvar nužne odbrane, a ne entuzijazma i to odbrane od NATO-a, a ne od nekakvog trećeg protivnika“.
Novi odnosi u svetu, preraspodela ekonomske i političke moći i globalne teme koje se nameću građanima, kao što su borba protiv klimatskih promena, protiv ekonomske nejednakosti, ta nova kretanja traže partnerstvo, a ne sukob: „Te teme koje postaju teme 21. veka dodatno ogoljuju NATO kao jedan relikt hladnoratovske prošlosti, kao mašineriju koja neprestano traži i proizvodi i provocira sukobe“, dodaje ona.
Kada je reč o tome šta raditi ako se kao uslov za ulazak u EU implicitno ili ekspilicitno postavi ulazak u NATO, Ljubica Gojgić kaže da ne treba da ponavljamo čestu grešku i forsiramo teme koje ne postoje:
„Odnos EU i Srbije ima smisla sve dotle dok se vodi po nekim pravilima. Pravila su politički i ekonomski kriterijumi, postoje kopenhagenški kriterijumi, postoji definisana mapa puta i nigde u tim relacijama Srbije i EU nije pominjan NATO kao uslov. Tu su stvari čiste i jasne i ne treba mi da namećemo kao uslov nešto što ne postoji“.
Ne može EU tražiti od zemlje kandidata za članstvo da prihvati nešto što nije prihvatilo šest članica EU:
„Zašto bi se Srbija ugledala na Nemačku, a ne na Kipar, Finsku, Irsku, Švedsku, Austriju ili Maltu? To je lažna dilema, lažni uslov koji može da služi da zamaskira neispunjavanje svih drugih, suštinskihg uslova za pridruživanje EU, a to je vladavina prava, demokratija, sloboda medija, slobodno tržište, čista životna sredina“, zaključuje ona.
bravo.